Upravo u momentu kada se pomisli da je dosta postignuto, vreme je da se napravi sledeći korak.

Porodica Beterman iz Mendena je pre sto godina i još dugo pre toga radila na seoskom imanju. Sve drugo bi 1911. godine bilo veoma neobično. Jer, pored poljoprivrednika i poljoprivrednog pomoćnog radnika i nije bilo mnogo drugih zanimanja. U tome se od 1659. godine malo promenilo kada je nakon tridesetogodišnjeg rata porodica Beterman prvi put u selu Hingsen kod Mendena u Zauerlandu pronašla pominjanja u zapisima.

Dva veka je bilo potrebno da se za porodicu Beterman čuje i izvan Mendena. Franc Beterman je pripadao mendenskim poljoprivrednicima i bio jedan od njih. Rođen 1879. godine, do kraja života je verovao u zemlju i plodove svog rada, kao pravi, autohtoni žitelj Vestfalije. Ipak, nekako se izdvojio iz svog okruženja. Ono što je oprezno i pažljivo započeo 1911. godine bio je početak kraja profesionalnog opredeljenja njegovih predaka.

Kada je Franc Beterman 1964. godine preminuo, rastanak od zemljoradnje i stočarstva ostao je daleko iza porodice Beterman, a OBO Bettermann, "ohne Bohren - bez bušenja", postalo je značajno industrijsko preduzeće u elektrotehnici.

Centrala preduzeća se još uvek nalazi na mestu koje je za njega pre sto godina izabrao Franc Beterman: u Lendrigsen-Higsenu, današnjoj gradskoj četvrti Mendena, grada koji broji 56.000 stanovnika i koji se nalazi na granici između Nordzauerlanda i istočne Rurske oblasti.

Po završetku škole, Framc Beterman je izučio zanat za livača metala u Hemeru. To ga nije pustilo, iako je još uvek bio poluzemljoradnik. Za uobičajeni rad svojih predaka u štali i na polju ubrzo je potpuno izgubio interesovanje. 

Krenuo je novim putem i 1911. godine, sa dvojicom kolega iz preduzeća u kom je učio zanat, osnovao je malo preduzeće u Hingsenu. Proizvodili su mesinganu robu, kuke za obuću i omče, ali i nešto malo proizvoda u smeru elektriciteta. Bettermann preduzeće je postalo dobavljač hemijske proizvodnje svetiljki.

To nekako nije napredovalo kako treba. Godine 1918. Franc Beterman je napustio preduzeće koje je osnovao, otvorio kao jedini vlasnik radionicu i počeo da proizvodi pričvrsni materijal za električne i sanitarne instalacije. Veliki požar koji je potpuno uništio farmu porodice Beterman, možda je dodatno pojačao želju da se u program proizvodnje uvrste komponente gromobranske zaštite.

Proizvodni portfolio OBO Bettermann-a bio je definisan od samog početka. Te godine nisu bile osnivačke kao one posle Bizmarkovog osnivanja Carstva 1871. godine. Kada je Franc Beterman punom parom započeo posao, Nemačka je upravo izgubila Prvi svetski rat i Kajzer je pobegao u progonstvo u Holandiju. Ljudi su gladovali. Na ulicama je vladalo stanje slično građanskom ratu, a u mnogim domaćinstvima totalno siromaštvo. Godine 1923. usledila je inflacija koja je do današnjeg dana ostala upisana u istorijsko pamćenje Nemaca.

Vajmarska republika doživela je nekoliko „zlatnih godina“ samo sredinom 1920-ih godina. A onda su krah njujorške berze 1929, svetska ekonomska kriza i masovna nezaposlenost godine 1933. sa preuzimanjem vlasti od strane Hitlerovih nacional-socijalista postali svetionik njihovog pada. Godine 1932. kada su ekonomska kriza i politički nemiri u Nemačkoj bili najveći, Franc Beterman napravio odlučujući korak napred.

Do tada je radio samo sa metalom, ali je tada dodao smole kao što su bakelit i duroplast kao nove materijale koji mogu da se oblikuju zagrevanjem. To je predstavljao ulazak u novu eru kombinovane proizvodnje od metala i plastike za modernu instalacionu i pričvrsnu tehniku. Mašinski park je dobio nove mašine za brizganje pod pritiskom.

Beterman je u to vreme proizvodio odstojne obujmice, brizgane cevaste obujmice i kuke. Razvodnih kutija i ISO obujmica i danas ima u brojnim objektima.

Za pronalak serijske obujmice Franc Beterman je 1936. godine dobio patent i dokument od Zavoda za patente Nemačkog carstva. I sam osnivač je voleo i pomagao inovacije.

Broj početnih 20 radnika porastao je tih godina na 250. Sredinom 1930-ih godina Franc Beterman kupuje svoje prvobitno osnovano preduzeće 1911. i integriše ga u sadašnje. Smatraju ga za strogog i pravičnog šefa koji ima puno razumevanja za privatne brige i probleme svojih radnika i njihovih porodica i pruža praktičnu pomoć.

Opšte siromaštvo i široko rasprostranjena beda posle pada Vajmarske Republike više ne oblikuju sliku Nemačke koja je bila domaćin Svetskih olimpijskih igara 1936. godine. Nema mnogo onih koji prepoznaju sudbinu i katastrofu koju pripremaju Hitler i nacionalsocijalisti. Franc Beterman ne voli naciste i njihova stranka za njega ne postoji.

U međuvremenu star 61. godinu, Franc Beterman pretvara svoje preduzeće 1940. godine u otvoreno trgovinsko društvo i na kormilo broda preduzeća dovodi svoje sinove Franca, Johana, Ernsta i Huberta, četvoro od njegovo 13 dece.

Druga generacija rukovodstva stupa na scenu pred kraj Drugog svetskog rata 1945. godine. U tom trenutku već dugo traje slaba ekonomija. Ratovanje povlači sve više i više zaposlenih iz fabrike, a nedostaje i potrebnog proizvodnog materijala. Na kraju rata je preduzeće Bettermann 75 procenata razrušeno bombama.

Rat su preživela tri sina. Obnovu započinju odmah sa preostalim zaposlenima ili onima koji su se u međuvremenu vratili iz rata.

Na sreću, veliki deo mašinskog parka je mogao na vreme da se izmesti, tako da nije moralo da se počne baš od nule. Broj radnika je ipak na početku bio na osnivačkom nivou, samo 20 zaposlenih, ali je ubrzo porastao na 80 u godini valutne reforme 1948. i ponovo se popeo na 250 do 1952. godine.

Ta godina je bila posebna za preduzeće. Naime, tada je nastalo ime. A ono važi i danas: OBO Bettermann. OBO označava "bez bušenja, štemovanja, cementiranja itd. i znači: uštedu vremena i živaca", napisano je u jednoj reklami preduzeća iz tog vremena, "naši OBO tiplovi mogu da se ukucaju direktnim zakivanjem u beton ili zidane površine, bez oklevanja i samo uz pomoć gvožđa za postavljanje."

OBO je tada uspeo ono što se i danas ubraja u lak način montaže svojih elektrotehničkih proizvoda na građevinama širom sveta: sa OBO proizvodima i rešenjima se brzo, povoljno i uz malo pokreta rukom montiraju osnove i držači za instalacije koji sprovode struju, prenose podatke i kontrolišu energiju.

Sredinom 1950-ih godine, granice Nemačke su postale malo tesne za OBO Bettermann. Preduzeće ekspandira u godinama početka ekonomskog buma i sada isporučuje proizvode i u inostranstvo, još ne u velikom stilu, ali ipak, prvo u susedne zemlje Belgiju, Holandiju i Luksenburg.

Još jedan veliki korak OBO Bettermann je napravio 1957. godine sa preuzimanjem 1827. godine osnovane valjaonice u Menden-Besperdeu. To je bila strateški značajna odluka jer je time OBO pojačao do današnjih dana važne sisteme nosača kablova.

Rastuća potreba za električnom energijom dinamično rastućih industrijskih kompanija, univerziteta, bolnica, aerodroma i drugih velikih projekata zahtevale su unapred instalirane kablovske trase. Pokretačka snaga koje je stajala iza akvizicije bio je Ernst Beterman, koji je posle svog oca, osnivača Franca Betermana, sve više rastao u pionira okrenutog ka budućnosti preduzeća.

Mali, ali karakterističan primer za dugoročnu i trajnu perspektivu u svetu poduzetništva Bettermann, jeste kolega posebne vrste. Došao je 1959. godine i već pet decenija, kao zaposleni sa najdužim stažom, pripada tom svetu.

Pričamo o OBO ljudima čiji je „zlatni jubilej“ 2009. godine proslavljen zajedno sa 300 klijenata, prijatelja i zvanica iz politike i privrede. Mirno i ljubazno je ovaj pristojni momak na građevinama širom sveta prenosio poruku: „Uz OBO je lakše.“

Kada je osnivač Franc Beterman preminuo 1964. godine, položaj preduzeća nije mogao da se poredi sa njegovim počecima iz 1911. OBO Bettermann je preživeo dva svetska rada i inflacije i uspeo da ponovo stane na noge 1945. godine.

Sredinom 1960-ih godina, sa još relativno mladom Saveznom republikom, moglo je da se kaže: Mi smo (ponovo) neko! Ali, mir je dat samo Bogovima. Preduzeće koje leži na lovorikama, ne ide u dobrom smeru.

U jedan od ovih neophodnih faktora nemira u preduzeću brzo se razvio Ulrih Beterman. Sin Ernsta Betermana dolazi u preduzeće 1968. sa samo 22 godine života, odmah posle gimanzije i bankarskog praktikuma. Brzo je prepoznao da je, uprkos sve efikasnosti, potreban novi korak napred. Nakon čudesnih godina privrede u Nemačkoj je postalo primetno izvesno zasićenje tržišta.

Dinamički rast u godinama obnove ne može da se održi. U toj situaciji pogled Ulriha Betermana nadvisuje nacionalno tržište. Želi da OBO preleti – u Evropu i ceo svet.

Međutim, stari akcionari iz drugih porodica ne žele ni da čuju za internacionalizaciju. Kada je njegov otac Ernst oboleo, Ulrih rizikuje krajem 1970. godine totalni konflikt. Nakon mučne borbe, isplatio je staru upravu pozajmljenim novcem i sam preuzeo potpunu odgovornost. Na vrhu tada najvećeg otvorenog trgovinskog društva, ovaj 36-ogodišnjak kao jedini vlasnik preuzima na sebe odgovornost do poslednjeg dugmeta na košulji.

Danas OBO više od polovine svojih poslova obavlja u inostranstvu i sa preko 40 podružnica prisutno je u preko 60 zemalja.

Promene vlasnika su se u brojnim porodičnim preduzećima pokazale kao pouzdan izvor sukoba. Iz takvih sporova je Ulrih Beterman naučio da ostane otvoren za nove razvoje, da narednoj generaciji rano preda odgovornost i da ih integriše u rukovodstvo preduzeća bez konflikata.

On sam je imao tek 50 godina, a jedan od njegovih sinova nije još postao ni punoletan kada im je 1999. godine prepisao 48 procenata svog udela u kapitalu. Iako je Ulrih Beterman i dalje direktor, kao predsedavajući četvoročlanog savetodavnog tela brine se o pravnim i ekonomskim stanjima i strateškom pravcu.